SIRIJA U PLAMENU: Francesca Borri o sjećanjima iz Aleppa

Francesca Borri (1980), talijanska novinarka, autorica. Poseban utjecaj imala je njezina nedavna knjiga ‘Sirijska prašina: Izvještavanje iz srca ratnog sukoba’ o stanju u sirijskom gradu Aleppu i bitkama koje su se tamo odvijale.

Osim toga, bavila se i kosovskim sukobom kao i izraelsko-palestinskim, o čemu je i pisala.

Koje su ključne stvari oko rata u Siriji za koje mi na Zapadu ne znamo, a najveći mediji nisu o tome izviještavali?

Sirijci. Mislim, od zapadnih medija dobivate dojam kako su Sirijci nemoćni ljudi. Onda kada nisu izbjeglice, onda su siromašni, slabo obrazovani, farmeri, radnici na građevini. Ili džihadisti. Propustili smo nešto reći o većini Sirijaca, koji su baš poput nas. Ljudi 21. stoljeća. I zato nismo razumjeli niti pokretanje pobune 2011. godine. To nije bila pobuna izvana da se sruši Assad, niti zahtjev za šerijatskim pravom. Bila je to pobuna i zahtjev za slobodom i pravdom u zemlji gdje 80% ljudi je na bilo na čekanju za dobivanje samog kruha. Iskreno, ovdje nije riječ samo ni o propustima najvećih zapadnih medija. Čitatelji danas misle da što manji portal čitaju, to bolje. I vjeruju blogerima više nego Guardianu. Međutim ako za neovisne medije uzmemo primjerice Vanessu Beeley i slične, dakle ljude koji su donedavno bili nitko i ništa, a odjednom su predstavljeni kao stručnjaci za najkontroverznije priče dana, tada, uglavnom sve što pronađete na internetu nije niti neovisno niti se može nazvati medijem. Guardian je i dalje Guardian.

Recite nam nešto o Vašoj knjizi ‘Sirijska prašina: Izvještavanje iz srca ratnog sukoba’?

Moja knjiga je ustvari izvještaj iz rata iz prve ruke. Dakle, radi se o knjizi koja opisuje rat iznutra. Iz Aleppa. Grada koji se pretvorio u najkrvoločnije mjesto bitaka. Strukturirana je u pet poglavlja: 5 sezona, od jedne do druge jeseni. Pokrivala sam Aleppo mnogo duže od toga, ali na kraju, to je bilo razdoblje kada je ISIS preuzeo vlast. I nekako, Aleppo se vratio na točku broj jedan: s novim režimom koji je zamijenio stari. Od tada, tu se više nije radilo o ratu za Siriju. Radilo se o ratu u Siriji. Bio je to rat gdje su bili samo stranci, gdje da biste upoznali Sirijca, morali ste otići u Europu: svi su bili izbjeglice – ili mrtvi. No, tu je rat, ali i tu je svijet koji je izvan njega. Mislim da je to sržna tematika knjige, jer ja sam bila sama većinu vremena, i nitko nije mario za Siriju. Nitko. To je knjiga o zanemarivanju, o cinizmu. O nefunkcionalnosti nevladinih organizacija. Licemjerju UN-a. Gledajte, ovo nije knjiga samo o Siriji. Ona je i o svima vama.

Bili ste u najgorim trenucima u srcu Alepa. Što je bilo najteže?

Ne biti u Aleppu u posljednjim danima. Kada je pao. U prosincu 2016. Bio je pod napadom, i nije bilo nikakvog načina za ući u njega. Dali smo sve od sebe. No iskreno, nije bilo načina. I morali smo izdaleka gledati kako grad posrće, sa svim ovim, tzv. nezavisnim novinarima, sa svim tim novinarima koji su tamo promovirali sebe, tvrdeći iz udobnosti njihovih domova, a to je radila većina, da su mrtva djeca zapravo lutke. Ili sa druge strane, gledajući pobunjenike u borbama, koji očito nisu imali nikakve šanse da pobijede, kako ipak nastavljaju borbe. Koji su nastavljali borbe do smrti. Što je eto, vrlo lako za reći, kada se ne radi o vašoj smrti.

Što su vam obični Sirijci rekli?

Sve. Zato jer su istinski i iskreno vjerovali medijima. U našu moć, u naš utjecaj koji smo mogli imati na one koji donose odluke. I iskreno su vjerovali međunarodnoj zajednici. U nju. Stoga, ugostili su nas, vodili nas posvuda, objašnjavali nam sve. I uvijek sa vrlo balansiranim gledištima: podupiratelji pobunjenika su imali teške kritike na pobunjenički račun također, kao i Assadovi za njega. Niti jedno gledište nije bilo crno-bijelo. Prvi kemijski napad, u ghouti, 2013. godine, promijenio je sve. To je trebala biti naša crvena linija: umjesto toga, mediji su uzmakli. Onda su Sirijci prestali pričati. Konačno su shvatili da nema pomoći međunarodne zajednice. I da naše riječi ne znače ništa.

Izviještavali ste i o Kosovu. Kako vidite situaciju tamo?

Bila sam u Prištini prije nekoliko mjeseci. I ponovno, morala sam primijetiti kako je malo utjecaja tu imala međunarodna zajednica, kako je malo postigla, nakon što je utrošila u post-konfliktno Kosovo, po glavi stanovnika 25 puta više novca nego što je uložila u Afganistan nakon tamošnjih sukoba. Kosovo je zemlja od samo 1.8 milijuna ljudi. Svejedno 30% populacije i dalje živi u siromaštvu. Nacionalizam je zato tu da strpljivo i mudro se koristi kako bi odvlačio pozornost od stvarnih problema. Ekonomskih i društvenih. I od problematičnog državnog vodstva koje ima vrlo problematičnu prošlost. A vrlo često i problematičnu sadašnjost. To je i ono što vidimo po cijelome Balkanu, također.

Nakon što ste sve vidjeli u Siriji, to svakako ostavlja ožiljke. Više vjerojatno nikada nećete biti isti. Je li vrijedilo?

Nikada više neću biti ista: ali učinila bih to opet. Bez sumnje. Sve opet iznova, isto. Prvo, jer je to bila ispravna stvar. I zato, jer nisam vidjela toliko užasnih stvari, iskreno. Radije bih rekla da napokon mogu stvari vidjeti transparentnije. Mnogo je više istine na bojišnici nego u životu. Tamo je goli život. U ratu ili miru, kada je nešto ozbiljno na kocki, svi misle na sebe. Nema morala. Nema solidarnosti. Ničega. Samo kazalište. Sami ste, to je to.

Vaše mišljenje o ruskoj prisutnosti u Siriji?

Nakon početka zračnih udara, pobunjenici su trebali dobiti prevagu. Rusija je preokrenula tijek rata. Doslovno. Da sam ja bila tad Assad, ne bih vjerovala previše Putinu, iskreno. Za Putina, kao i za svakoga drugoga, Sirija je samo sredstvo. On je želio međunarodnu ulogu za Rusiju. I dobio ju je. Sada je Rusija ponovno globalni igrač. Međutim, on nije posvećen Siriji, ili Assadu: on je posvećen jedino sebi. Mogao bi izaći iz Sirije sutra, ako bi mu to zatrebalo. Zasada, naravno, on vodi Assada ka pobjedi. I to kroz put nasilja koji nije viđen od Drugog svjetskog rata. Rusija je prekršila sva moguća pravila međunarodnog prava. I to sa podrškom zapadne ljevice, koja bi umjesto toga morala biti mirovni kamp, što nikada neću moći razumjeti. Putin je vođa autoritarnog režima, on lovi i ubija svoje protivnike kao u špijunskim filmovima. Zapadna ljevica misli kako je sve u redu, dokle god je to protiv SAD-a. Znate….neprijatelj moga neprijatelja, moj je prijatelj, ali Hladni rat je završio.

Kako vidite Siriju poslije rata?

Rat zasada neće završiti. Malo će oslabiti, pa će ponovno buknuti. Bez obzira na Kurde, i eventualan dogovor s Assadom. Kada je u ratu 500.000 žrtava, 5.6 milijuna izbjeglica, 6.6 milijuna raseljenih, polovica čitave populacije, tu nema smisla niti govoriti o pobjedi, tko god prevagne. Assad je krenuo po potpunu pobjedu. Potisnuo je sve protivnike, ako ih nije već masovno poubijao. Assad opet zaboravlja da ako i je dalje na vlasti, to je radi Rusije i Irana. I Hezbollaha. Radi vanjskih faktora. Ponovno izgrađuje zemlju kroz svoje obrasce, i ponovno ušutkuje disidente. Strah i klijentelizam teško mogu biti recept za dugoročnu stabilnost.

Je li danas Sirija konačno očišćena od terorističke ideologije?

Džihadisti su i dalje posvuda. To nije tajna. Mislim, svi znamo gdje se nalaze, znamo iz kojih područja Bliskog istoka slobodno izlaze. Da ne spominjem sve džihadiste koji se nalaze posvuda po Europi. Džihadiste ćemo imati zauvijek, u beskonačnom ciklusu uzdizanja i opadanja, ako se uzroci ekstremizma ne adresiraju. Radi se o političkim, ekonomskim, društvenim uzrocima problema. Zasada, jedino gdje sam vidjela odgovor na ekstremizam, bio je to onaj vojni odgovor. To nije dovoljno. To je ništa. Ako govorimo o Siriji, budimo jasni. Assad je glavni terorist. 94% žrtava tamošnjeg rata su žrtve režima.

Razgovor vodio: Ivan Popović