EKSKLUZIVNO: DANIEL TREISMAN – ‘Rusija, Putin i Zapad’

Daniel Treisman (1964) je profesor političkih znanosti na sveučilištu UCLA, te istraživački suradnik u američkoj neprofitnoj organizaciji Nacionalni odjel za ekonomska istraživanja (National Bureau of Economic Research).

Diplomant je sveučilišta Oxford i sveučilišta Harvard, objavio je četiri knjige kao i brojne članke u vodećim novinama koje se bave političkom znanošću i ekonomijom poput: The American Political Science Review, The American Economic Review, Foreign Affairs, Foreign Policy. Uski fokus istraživanja mu je na ruskoj politici i ekonomiji.

Puno se govori o tome kako iza financiranja mnogih europskih pokreta na desnici stoji Rusija. Koliko je to točno po Vašem mišljenju?

Izvještavalo se o tome kako su Marine Le Pen i francuska Nacionalna fronta uzeli zajam od 9 miliona eura iz Prve češko-ruske banke, koja navodno ima poveznicu sa Kremljom. Postoje tu i brojna druga izvješća. Ta konkretna nisam istraživao. No da Kremlj financijski podržava ekstremno desne populističke stranke u Europi, to je nešto što se čini kredibilnim.

Američka vanjska politika imala je puno pogrešaka. Rat u Iraku, neopravdano bombardiranje Jugoslavije itd….smatrate li da krivca za aktualne rusko-američke odnose treba tražiti u administracijama od Clintonove do Obamine ili se moramo zagledati u samu ulogu Vladimira Putina?

Devedesetih i tijekom 2000. godine pa nadalje, Clintonova i Busheva administracija činile su pogreške u svojim odnosima sa Rusijom. Smatram da je širenje NATO-a prema istočnoj Europi, a bez uključivanja Rusije u zapadne integracije, bez pronalaženja simultanog i smislenog načina da se to učini bila užasna odluka. Otvarajući put Ukrajini i Georgiji za pridruživanjem NATO-u bilo je prijeteće za Rusiju.

Pod Obaminom administracijom, iako su tu postojale neke nesretne izjave, SAD je preuzeo pozitivne korake ka poboljšavanju odnosa, primjerice sa pregovorima oko sporazuma o Novome početku. Od 2014. godine, Rusija je poduzela čitavu seriju nezgodnih akcija. Ilegalna aneksacija Krima, podrška pobunjenicima u istočnoj Ukrajini, uključujući raketu BUK koja je srušila MH17, cyber uključivanje i miješanje u američke izbore 2016. g. kao i one europske, zatim ruska propaganda demonizacije Zapada i čini se korištenje kemijskog otrova kojim su ubili bivšeg ruskog agenta u Velikoj Britaniji. Smatram da su to trenutno najveće zapreke dobrim odnosima između Rusije i Zapada.

Je li Rusija ‘učinila najbolje što je mogla’ kako bi ‘ukrala’ američke predsjedničke izbore 2016. godine?

Postoji solidan niz dokaza o tome da su ruske tajne službe hakirale Nacionalni komitet Demokratske stranke i računalo Johna Podeste i time podastrli potencijalan materijal, sramotni materijal za publikaciju na Wikileaksu. Agencija za istraživanje Interneta, smještena u Saint Petersburgu, kupovala je Facebook oglase koji su napadali Hillary Clinton. Nisam siguran je li Kremlj mislio kako će to ozbiljno utjecati na rezultate izbora, ali predsjednik Putin je u Helsinkiju kazao kako se nadao da će Donald Trump pobijediti.

Kontrolira li Donalda Trumpa djelomično Moskva, i gdje su dokazi za to?

Za to nisam vidio nikakve konkretne dokaze. Međutim, spremnost predsjednika Trumpa da povjeruje u ono što mu Putin govori, čak i kada je to u kontradikciji sa njegovim obavještajnim službama, ostaje zagonetkom.

Molim Vas, dajte nam jedan pregled kroz nekoliko ključnih tema iz Vaše knjige: ‘Povratak: Ruski put od Gorbačova do Medvedeva’?

Moja knjiga, ‘Povratak: Ruski put od Gorbačova do Medvedeva’ jest knjiga o putevima kojima se Rusija vratila u međunarodnu zajednicu nakon kraja komunizma. Nedavno sam uredio i jednu drugu knjigu, naslova ‘Nova autokracija: Informacije, politika, i politike u Putinovoj Rusiji’ (Brookings Institution Press, 2018), gdje, u suradnji sa timom stručnjaka pokušavam razumjeti više o tome kako se danas donose političke odluke u Rusiji. Jedan je zaključak bio kako sustav ima dva nivoa ili modela. Postoji ‘manualna kontrola’ – ruchnoe upravlenie – u slučajevima gdje Putin osobno preuzima inicijativu na nekom slučaju, i ‘autopilot’ za mnoge druge, brojne slučajeve gdje Putin nije osobno uključen. U prvom modelu, odluke se donose na vrhu te se hijararhijski administriraju. U drugom, radi se o tome da ishodi ovise o zloj bitci između birokratske i poslovne frakcije. Niti jedna nije vrlo učinkovita.

Direktor ste organizacije Ruski politički uvid? Kakva je to organizacija?

Tim organizacije Ruski politički uvid je grupa ljudi koju sam okupio kako bih napisao upravo spomenutu knjigu. Sastoji se od kombinacije ruskih stručnjaka i uglavnom mlađih zapadnih znanstvenika koji se bave ruskom unutarnjom politikom.

Vladimir Putin je lider koji se snažno odupire američkim intervencijama ili je političar koji počinje imati sve veće apetite za utjecajem sada i na europsku politiku?

Postoje dokazi da Kremlj ima namjeru baviti se i utjecati na europsku politiku. Rusija ima jasne i očite interese u Europi, uključimo tu i sudbinu Nordstream 2 plinovoda.

Kako gledate na rusko prisustvo u Siriji?

Smatram kako je tu Rusija intervenirala kako bi spriječila zbacivanje Assada. Rusija tu sada ima problem sa odmicanjem, i nekako mora manevrirati i snaći se u sukobima između Izraela i Irana na Bliskom istoku, sa Sirijom kao glavnim frontom u tom konfliktu.

Europska unija i njezini partneri pokušavaju prisiliti Republiku Srbiju da se odluči hoće li ići 100% putem zapadnih integracija unutar EU-a ili će ostati bliska svom tradicionalnom savezniku Rusiji. Vidimo li ovdje, iza zatvorenih vrata, zapadni pritisak na Srbiju da jednostavno okrene leđa Rusiji?

Držim kako je Rusija upravo ta koja je definirala bliske odnose ili odlučila kako je članstvo u EU neprihvatljivo za države poput Ukrajine, Moldavije i drugih zemalja tradicionalno vezanih uz Rusiju. Ne vidim razlog zbog čega Srbija ne bi mogla biti i integrirana u EU, ali i u prijateljskim odnosima sa Rusijom – ako bi to Rusija dozvolila.

Koji bi bio Vaš najbolji opis Rusije danas?

Rusija je danas neformalna autokracija. Pod time mislim na autoritarnu državu koja se pretvara da je demokratska. Za razliku od ‘tradicionalnih’ diktatura, izbjegava koristiti nasilje te pokušava postići kontrolu i dobiti nekakvo odobravanje građana kroz kontrolu informativnog prostora. Moderni autokrati razumiju kako je uvjeravanje ljudi putem propagande i cenzure efikasnije nego da ih se baca u zatvore.

Razgovor vodio: Ivan Popović