Razvijanje integracijskih politika je korak prema uključivom suživotu

U povodu Svjetskoga dana izbjeglica, u srijedu, 20. lipnja u Centru za integraciju izbjeglica SOL održana je konferencija za novinare na kojoj je Koordinacija organizacija civilnog društva za integraciju ukazala na važnost razvoja integracijskih politika na lokalnoj razini.

Naime, razvoj integracijskih politika je korak prema uključivom suživotu. Stoga, Koordinacija od nadležnih institucija zahtjeva razvoj integracijskih politika u skladu sa stvarnim i prepoznatim potrebama izbjeglica, ali i lokalne sredine u koju dolaze, pravovremeno informiranje zajednica te sustavan i planski rad na pružanju podrške u izgradnji lokalnih integracijskih politika, te njihovo uključivanje u proces odlučivanja. Također se traži kontinuirana edukacija lokalne zajednice, od donositelja odluka, preko nastavnika i socijalnih radnika kako bi osvijestili dobrobiti integracije i interkulturalnosti, te donošenje migracijske politike u suradnji s lokalnim zajednicama, organizacijama civilnog društva i građanima.

“Integracija je dvosmjerni proces, ona podrazumijeva kako odgovornost izbjeglica koji dolaze u hrvatsko društvo tako još veću odgovornost društva da na adekvatan način pruži podršku svojim novim članovima. Ta podrška je potrebna na višim razinama , na nacionalnim politikama, ali i na razini lokalnih politika, jer gradovi, lokalne zajednice su mjesta gdje izbjeglice žive , dolaze u svakodnevni kontakt s njihovim stanovnicima“, rekla je Lea Horvat iz Centra za mirovne studije.

Naglasila je kako već niz godina organizacije civilnog društva upozoravaju na izostanak sveobuhvatnog sustava integracije, o politikama se ne promišlja dovoljno, mjere koje se provode često podrazumijevaju minimalno zadovoljenje uvjeta, a ne promišlja se o tome da je integracija preduvjet za zdravo i kvalitetnije društvo.

“Integracija nije samo zbog izbjeglica , nekakva usluga koju država pruža izbjeglicama, nego je za sve članove hrvatskog društva i stvaranje je prostora zajedništva, tolerancije, solidarnosti i učenja jednih od drugih“, istaknula je Horvat.

Valentina Zeljak Božović iz Rehabilitacijskog centra za stres i traumu je rekla kako su izbjeglice iz ratnog područja tijekom svoga puta prošle brojne traume koje su u njima izazvale razne osjećaje. Stoga, kada dođu u Hrvatsku ili druge zemlje Europske unije, njihovi ciljevi su povratak u normalan život i pvratak u stanje ličnosti prije traumatičnih iskustava. Naglasila je kako je za integraciju pojedinca potrebna pomoć društva, a najvažnija je pomoć lokalne zajednice.

Spomenula je istraživanje Rehabilitacijskog centra koje je provedeno 2016. i 2017. na uzorku od 98 izbjeglica.

“Sve osobe koje su dobile neki oblik tretmana, odnosno psihološke pomoći kroz neki vid psihoterapije, učenje jezika nakon određenog vremena pokazali su poboljšanje na tablici anksioznosti , depresije i kvalitete života. No, ono što je najviše utjecalo da poboljšaju kvalitetu života i smanje depresiju je zapošljavanje“, rekla je Valentina Zeljak Božović. Spomenula je kako više od polovice ispitanika se uspjelo zaposliti, a dosta izbjeglica radi i sezonske poslove od Rovinja do Dubrovnika.

“Rad kao integracija se pokazao kao najbolji oblik. Stoga apeliram da se rok od 9 mjeseci koji postoji ako osoba ne dobije pravo na azil, a svejedno ima pravo na rad da se smanji na dva mjeseca. Naime, kad izbjeglica dođe u radnu sredinu stvara kontakt s poslodavcima i drugima. Zar nisu to najbolje osobe koje bi mogle o karakteru i želji izbjeglice da se integrira svjedočiti na sudu prilikom davanje izjave za dobivanje azila“, istaknula je Zeljak Božović.

Kristina Samardžić iz Isusovačke službe za izbjeglice je rekla kako Centar za integraciju izbjeglica je mjesto otvorenosti, prihvaćanja, dobrodošllice, susreta izbjeglica s lokalnom zajednicom.

“Upravo je susret glavni lijek koji liječi predrasude prema našim novim sugrađanima. Na Svjetski dan izbjeglica moramo se zapitati što mi kao pojedinci i što lokalna zajednica može učiniti kako bi se pružila podrška našim novim prijateljima, osobama koje su u našoj domovini našle svoj kutak sigurnosti i zaštite“, ustrvrdila je Samardžić.

Antonija Potočki iz udruge Are You Syrious je rekla kako je udruga otvorila besplatan dućan za izbjeglice, gdje mogu dobiti odjeću i druge higijenske potrepštine, a organizira i susrete izbjeglica i lokalne zajednice.

“Trudimo se organizirati i razne događaje, pa smo u sklopu ovog tjedna ispred Porina organizirali proslavu Bajrama. Ljudi su s izbjeglicama proslavili njihov blagdan, a mjesto ispred Porina je postalo mjesto inkluzivnosti i dobrodošlice. Želimo stvoriti zajednicu, gdje više nema mi i oni jer smo svi jedno, svi smo ljudi te nam je svima zadatak stvoriti inkluzivno društvo i društvo dobrodošlice“, rekla je Potočki.

Spomenula je kako izbjeglice trenutno samo ilegalno mogu preći granicu.

“Apeliramo na institucije da se pobrinu da ovi ljudi imaju siguran prolaz bez policijskog nasilja i bez ograničenja slobode kretanja, da se ljudima pruži prilika da započnu novi život u prihvaćanju. Na žalost imamo puno svjedočanstava ljudi koji su prilikom prelaska granice preživjeli nasilje od strane policijskih službenika. Smatramo da je nedopustivo u europskoj zemlji koristiti nasilje prema ljudima koji su u potrebi, a to se svakodnevno događa i javnost ne govori o tome. Stoga je i uloga medija da izvještava o takvim stvarima“, zaključila je Potočki.

Jedan od izbjeglica je i 26-godišnji Mohamed iz Iraka. Svoju zemlju je napustio zbog loše političke situacije.

“U Hrvatskoj sam već dvije godine, prije sam bio u Njemačkoj i Austriji iz koje sam deportiran. U Hrvatskoj mi je bolje, ovdje sam prihvaćen, ljudi su dobri, srdačni. Učim i jezik“, rekao je Mohamed za portal Nezavisni.hr.

Istaknuo je kako trenutno čeka azil, a već dva put je nažalost odbijen, no vjeruje kako će ovaj treći pokušaj biti uspješan. Želi ostati živjeti u Hrvatskoj i želi raditi bilo koji posao koji mu se pruži.

“Završio sam srednju školu i želio sam studirati, ali zbog brojnih političkih problema nije bilo moguće. Nedostaje mi obitelj koju nisam vidio od 2015. godine. U Iraku su ostali moj otac, majka, brat i tri sestre. No, nažalost ne mogu se vratiti u svoju domovinu“, istaknuo je Mohamed.

Naslovna: Pixabay