Ivan Popović: Dogovor Amerike i Sjeverne Koreje – pitanje Irana i Rusije

Iako se dojam u susretu Trumpa i Kima ogleda u sličnosti pada Sovjetskog Saveza nakon druženja Reagana i Gorbačova, pad režima u Sjevernoj Koreji ipak nije tako izgledan.

Barem ne odmah. Ono što vidimo, kao dogovor o denuklerizaciji Sjeverne Koreje doista jest najveći uspjeh američke vanjske politike u posljednjih tridesetak godina. Trumpu se mora odati priznanje da je mudar političar, iako često tako ne izgleda. Sada se otvara jedno drugo pitanje. Koliko će se Koreja otvoriti prema javnosti i koliko će brutalni režim ipak početi biti relaksiraniji. Kao što je već dobro prognozirano, kada bi došlo do ujedinjavanja dviju Koreja, bila bi to svakako izrazito moćna i jaka ekonomska sila na tom području. Japan više ne bi imao primat u svojim odnosima sa SAD-om.

Kako je ovaj dogovor uspješno postignut, ipak neke strane su zabrinute oko toga što ‘ništa nije napismeno’ potvrđeno, te da Kim ima još vrlo široki raspon djelovanja oko nuklearnih glava. Što će biti u budućnosti, vidjeti ćemo, ali zasada svakako treba ovo primiti kao dobru vijest, jer nikome nije cilj imati suludog diktatora koji barata okidačem. Što će na ovo reći američki neokonzervativci, to je još jedno mnogo bolje pitanje. Hoće li oni koji uvijek iza kulisa podupiru razne ratove koje je Amerika vodila u svijetu, mirovati? Ne zadugo. I to se može očitati na američkom vanjskopolitičkom planu sa Rusijom.

Naime, u SAD-u je i dalje na snazi masovna histerija oko navodnog ruskog uplitanja u američke predsjedničke izbore 2016. godine. Različiti lobiji u Washingtonu, htjeli bi vidjeti rasplet te situacije. Ne nužno u ratnim uvjetima, ali možda da u širenju NATO-a. O tome se treba više govoriti. Jedna perspektiva gledanja govori nam da je pakt sa Sjevernom Korejom zamaskirani uvod u jači sukob sa Rusijom. Nećemo to čuti iz usta Donalda Trumpa, koji poziva čelnike zemalja u grupi G7 da se Rusija vrati za stol, ali čuti ćemo ih svakako od američkih ‘jastrebova’ koji su uvijek gladni rata.

Tu nije kraj. Zato što druga država sa kojom se ozbiljni sukobi nastoje pripremiti još od 2003. jest Iran. Nakon što se SAD povukao iz iranskog sporazuma, neokonzervativni krugovi rade na tome da pojačaju svoju podršku Izraelu, kako bi ga ojačali ne samo u vojnom smislu nego i u marketinškom. Kao i uvijek, cilj je Izrael, koji je bez sumnje odgovoran za mnoge brutalne zločine nad Palestincima, ‘oprati’ od svega i dati mu izgled potpuno nedužnosti. Iran im ovdje smeta jer kao zemlja ima dugi sukob sa Izraelom. I tu je svakako cilj kao i u Iraku, nafta. Zbog takvog ‘osvajanja prostora’ bogatog naftom, američki lobi će učiniti gotovo sve da kad tad izbije neka vrsta konflikta sa Iranom. Sa Rusijom vjerojatno se to nikada neće dogoditi u takvoj mjeri, ali pitanje je samo koja će zemlja biti prva na meti udara novih američkih sankcija. Baš zato što takve sankcije nikada ne donose nikakva poboljšanja u međudržavnim odnosima.

Kada govorimo o samoinicijativnom pokretanju neke vrste agresije sa strane američkih neokonzervativaca prema ovim dvjema državama, naravno, nećemo idealizirati niti Iran, niti Rusiju. Nema opravdanja za skandiranje smrti niti Americi niti Izraelu, kao što nema opravdanja za Rusiju kada nezakonito ulazi u Ukrajinu putem paravojnih postrojbi, ali na kraju dana kada se sve zbroji, obje te zemlje nisu agresori. Koliko Amerika jest, pitanje je ozbiljnih geopolitičkih analiza. A u njima se uvijek trebamo voditi pitanjem, što se krije iza onoga što je predstavljeno u mass medijima? Gdje je nafta i tko najviše navija za otvaranje novih sukoba? Naravno, u rukavicama. Ipak, svi se ‘zalažu’ za neku vrstu mira, pitanje je samo pod cijenu koliko života običnih ljudi koje ne zanima niti politika niti rat.

Foto: Getty