Ivan Popović: Na kraju dana, mi smo sami odgovorni za problem iseljavanja

Proteklog je vikenda HDZ održao svoj sabor. Zapravo, mogao ga je održati i SDP, bilo bi to isto. Naime, sa stranačkog skupa i iz svih govora vodstva HDZ-a moglo se čuti jedno veliko NIŠTA. Ništa u obliku jeftine političke demagogije, poruke mladim Hrvatima, ništa kao projekt. To je hrvatska politika licemjerja.

Ovdje se želim osvrnuti ponovno na odlazak i iseljavanje. I namjerno to povezujem s ovim političkim skupom. On je najbolji primjer razloga zašto odlazimo. Zbog nepravde čitavoga sustava, zbog licemjernih političara kojima ne pada na pamet nigdje učiniti apsolutno ništa što će koristiti ikome, ali odlazimo evo da ne bude uvijek sav grijeh na političarima i zbog toga što vidimo da i građanima jednostavno više nije stalo, nije im stalo, a pitanje je, je li ikada i bilo do ove države? Kako ne vidimo da se igdje itko buni na bilo što, zaključak se nameće sam po sebi.

Dva su kutka gledanja na ovu stvar. Prva je iz političkog, a druga iz građanskog ugla. Mi bi morali biti ti koji će natjerati hrvatske političare da rade u korist nas. Oni kako vide da ih u biti nitko ništa ne pita, jer ako i naprave najveću korupciju, tj. zateknu li se u njoj, oni nikada neće niti imati nekakvu pravomoćnu presudu koja će nešto značiti, prema tome, barem bi ljudi na izborima trebali biti ti koji će ih kazniti. Kako se to ne dešava, gotovo nikad, onda iz političkog kuta doista iseljavanje nije problem. Ne mora nitko tražiti projekte i programe koji će zaustaviti odljev mozgova. Kozmetičke promjene dolaze, ali suštinske ne. Pa tko danas u Hrvatskoj predlaže makar jedan dugoročni program koji će nešto značiti mladim osobama? Gdje je takav primjer? SDP i HDZ nisu dali sigurno nešto takvo, a nije niti Živi zid. Iako se Živi zid predstavlja kao nekakva „anti-sistemska stranka“, ali mislim da je svima poprilično jasno šta oni zapravo predstavljaju. Svejedno, političari nisu predložili nekakvu smjernicu za ostanak.

A sada se potrebno prebaciti na kut gledanja iz građanskog ugla. A zašto nisu? Pa jer ih baš briga, ali i zbog toga što nas baš briga! Imamo sve načine na raspolaganju i ne koristimo niti jedan da bi podigli svoj glas i rekli DOSTA, riješimo ovo ili ono na ovaj ili onaj način sa ovakvim ili onakvim rješenjem. Toga nema. Na kraju dana, mi smo sami odgovorni za ovaj problem iseljavanja. Moramo pogledati zašto. Ovo ne govorimo kako bi osuđivali, daleko od toga, već da bi se probudili. Davnih smo se dana trebali prestati oslanjati na političare koje vodi isključivo volja za moć, interesi i licemjerje. Oni drugačiji ne mogu niti postati, ali mogu itekako biti naše oruđe koje mi mudro koristimo. U protivnom, kroz pedesetak godina, doista mladih više neće biti u Hrvatskoj i postati ćemo manjine u svim zapadnim zemljama Europske unije!

U pojedinačnim životima svakako da je najodgovornije napustiti Hrvatsku, to je točno, često je situacija takva, ali ne znači da se za promjenu stvari treba prestati boriti niti dok smo još u zemlji, a niti kasnije izvan nje. Svatko na svoj način, ali ipak nekako! Načini postoje, samo bi ih morali početi uzimati u svoje ruke. Inače, kome ostavljamo djedovinu? Tko preuzima državu naših predaka? Zapitajmo se.