NOVI UZORI HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI: Hrvoje i Vita Glasnović

Javnosti se ovih dana predstavilo dvoje mladih pisaca, brat i sestra iz Zagreba, Hrvoje Glasnović i Vita Glasnović.

Predstavili su dva snažna romana, ‘Tadijin ponos (Zaboravljeni Dubrovčani)’ i ‘Gromovi Janjeva’, koja govore o povijesti Janjeva, još od Dubrovnika, gradnje zidina, odlaska iz Dubrovika, života u Janjevu pa sve do današnjeg vremena.Donosimo vam intervju s mladim autorima.

Danas u Hrvatskoj ne čujemo puno o takvim pozitivnim obiteljskim pothvatima, a kamoli kada se radi o knjizi, recite nam kako ste došli na tu ideju, pisanja ovako zanimljive knjige?

Da, nije uobičajen takav obiteljski poduhvat. Ono što je najzanimljivije u samoj ideji da se napiše roman o ovoj temi, odnosno da ga napišu dvije osobe, jest to što mi nismo imali prethodna zajednička razmišljanja, već je u isto vrijeme sazrijevala ideja i kod mene i kod sestre, da bi u jednom trenutku sestra izjavila kako ima namjeru napisati roman o povijesti Janjeva, na što ja odgovaram kako sam i ja odlučio isto. Tu nastaje prepirka u šaljivom tonu tko je komu ukrao ideju, ali se nalazimo oko podijele dijelova priče: Vita se prihvaća pisanja romana o vremenu kada su Dubrovčani tek promišljali o odlasku, odnosno kada su tek polazili na istok, dok se ja fokusiram na samu povijest hrvatskih kolonija na Kosovu kroz srednji vijek, pa do ovih naših dana, gradeći priču i imaginaciju na povijesnim faktima. A… kako smo došli na ideju pisanja knjige… mislim da su nas oduševile priče o prošlosti koje smo čuli u nekim posebnim trenutcima, a koje su pričali ljudi iz naše obitelji: čast, pouzdanost, predanost… sve ono čega u današnjem materijalno-sekularnom svijetu gotovo više i nema. Mi smo stoga osjetili poziv da ovjekovječimo svetost koju su živjeli oni ljudi koji više ne koračaju po ovom svijetu, da to svjedočanstvo ne padne u zaborav.

Možete li ukratko dati opis tematike i pojasniti javnosti Vašu poruku?

Tadijin ponos (Zaboravljeni dubrovčani) je roman koji je ukrašen zamišljenom pričom i nizom zapleta, a ne manjka mu niti romantike. Roman na neki način priča priču o nekim ljudima i njihovim životima u gradu Dubrovniku, veže čitatelja uz likove i atmosferu, i tek se u jednom dijelu, čak vrlo diskretno po prvi put spominje odlazak na teritorij Srbije. To je učinjeno tako ne bi li se postigao onaj toliko potreban dojam kako su Janjevci, prije dolaska na istok, uistinu živjeli i radili u Dubrovniku, voljeli ga i teško donijeli odluku o odlasku iz njega, da bi se u nastavku knjige odlazak spominjao sve više, pa sve do preseljenje radnje u Janjevo, gdje roman i završava.                                                                                                                            

Upravo na tom mjestu počinje roman Gromovi Janjeva, koji kroz svoj cijeli tijek, vodeći se povijesnim podatcima, gradi likove i pokazuje dramaturgiju opstanka na samom Kosovu kroz stoljeća. Priča o opstanku uistinu je čudesna i nama danas nepojmljiva epska priča o svetosti i vjeri, o preživljavanju u raljama zatornika.    

Poruka javnosti putem ovih romana je svakako poruka da se sud nikada ne donosi na temelju pretpostavki, da se skupina ne profilira kroz promatranje pojedinaca koji iskaču svojom neprijatnošću. Međutim, glavna poruka je ona koju pričaju likovi iz romana, psihološko-duhovna slikovita analiza. Ondje se nalaze oni slabi i podli, oni gramzljivi i bezdušni, da bi kroz njih čitatelj osjetio odium prema takvom karakteru. S druge strane izgrađeni su veliki karakteri, a neki su i preuzeti iz povijesne stvarnosti, a zbog njih se, nasuprot onim prvim, može osjetiti oduševljenje i poticaj na introspekciju za kojom slijedi pozitivna promjena… želja da i sami pokušamo izgraditi takav karakter i takav duh. Današnji je svijet itekako potrebit priča koje veličaju neznane junake, ne bi li ti stvarni uzori zamijenili novovjeke idole u koje gledaju dezorijentirane oči naše mladeži.

Što Vam ljudi kažu, kakvi su odjeci na knjigu? 

Oni koji su do sada pročitali knjigu imali su samo riječi pohvale.

Jesu li Hrvati upoznati s ovom tematikom?

Većina Hrvata nije ni malo upoznata s događajima koji su obilježili povijest hrvatskih rudarskih kolonija na Kosovu, ali ni sami Janjevci nisu upoznati s onim davnim događajima, a naročito s nadnaravnm intervencijama i porukama koje nam dopiru iz davnina. Te poruke ispričane su u ovim knjigama.

Kako mislite da će ova knjiga doprinijeti možda jednom većem dijalogu u javnosti oko Janjeva?

Ako ima dobre volje u srcu onih koji imaju alate pristupa javnosti, doprijeti će vrlo lako. Uz priče o Janjevu, da ne budemo subjektivni, moguće je itekako promovirati i sve one vrijednosti i svete ideale koji se i na drugim mjestima u našem narodu kriju u zaboravljenom sjemenu i prekrivenu žaru, onom žaru koji samo s malo dobre volje može biti raspiren, pa da bukne i ugrije hladna srca novog doba.

Slijedi li promocija, kada i gdje?

Promocija je u srijedu, 18.04. u kripti samostanske crkve B.Z.B. Djevice Marije, Av. Gojka Šuška u Dubravi u 19 sati.

Što je bilo najteže?

U današnjem svijetu koji svojom užurbanošću i antiduhovnošću gotovo podmeće nogu svakom kreativnom radu bilo je teško pronaći vremena i snage za nešto tako, a za knjigu Gromovi Janjeva najteže je bilo prikupiti povijesne podatke.

Jeste li imali podršku?

Podršku za vrijeme pisanja nismo niti tražili, nije bila potrebna. Pisali smo odvojeno kroz dvije godine, svatko u svojim mislima i tek smo s vremena na vrijeme popričali o samim romanima.

Planirate li neke nove projekte?

Postoje već napisani tekstovi, ima jedna nova knjiga koja stoji u ladici, a pišemo i neke nove priče… Oboje se slažemo u tome da je najveća radost u samom pisanju, ali isključivo onih tekstova koji su u stanju učiniti neko dobro i živjeti na papiru Bogu na slavu.

Što poručujete mladim budućim književnicima?

Pišite samo kako biste svojim knjigama ostavili dojam na čitatelja, ali dojam koji će čitatelja potaknuti na činjenje dobra, na življenje altruizma. Knjiga mora imati poslanje. Knjiga se piše pod nadahnućem… inspiracijom, a oboje znači isto – dakle, onaj koji piše, piše po nekom duhu. Da bismo zaključili da je nadahnuće bilo od dobrog duha, knjiga mora graditi, stvarati radost i ideje o činjenju dobra, mora uklanjati svjetovni strah i frustracije i diviti se dobrim djelima.

Razgovor vodio: Ivan Popović

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.